ON
Sedela je na ivici nekoliko desetina metara visoke stene i tiho pevušila: "Russalkya všetka, russalkya všetka...", stihove koje je naučila od majke, koja je pak iste naučila od svoje majke, anioline bake... Pesma je to koja se prenosila sa vilinskog kolena na koleno u nedogled. "Ispevana dok su prve vile napuštale svet", ispričal mu je jednom mit. "Kada je prva generacija vila, tih zvezda što su na zemlju pale, skončalq svoj život, njihove kćeri su im spevale tu pesmu i pevamo je od tada, za sve naše majke, bake, za sve naše." V H'ore roždena, v H'ore zomrella. Russalkya všetka, russalkya všetka" U Gori rođena, u Gori umrla. Vila svaka, vila svaka. Seo je pored nje i odmah je zagrlio. Zadhtala je pod njegovom rukom, kao da se pritom malo smanjila, skupila, udaljila. Često je tako reagovala na njegov zagrljaj, čak i posle svih ovih eona. Još koliko danas je jurišala sa svojim drijadama i nimfama na odrede imperijalnih gardista, krvi proključale, bez previše straha, isukanih noževe, spremnih strela otrovnog vrha... a sada je pod njim drhtala kao nevina devojčica.
Bili su duboko u šumama Pomoravlja, no iznad njih je bila čistina. Na proplanku, na steni ispod koje se prostiralo veliko Srebrno jezero. Nebo iznad njih obasjavali su Ilarhia koja je bila rastući srp i Veles koji beše u punoj snazi. Od početka vremena su se isto tako jurili po nebu, nikada u istoj meni, nikada na istom mestu, uvek gladni jedno drugog. "Ti si moj Veles", reče ona i bukvalno mu čitajući misli. Ni sami više nisu znali kada se to dogodilo, kada su ušli jedno drugom u misli. Čini se da su prošli vekovi. Dugo su se ježili toga, čak se i gadili, no sada je to već najprostija činjenica postojanja. On ipak zatvori svoj um za nju i jače je zagrli. Promenila je miris. Vile su uvek mirisale kao šuma, kao priroda sama, no zavisno od osećanja i oseta bile su to drugačije arome. Dok joj je prilazio osetio je miris nekakve mračne i vlažne špilje, mahovine i jutarnjeg mraza. Sada, tu konačno sigurna i spokojna u njegovom zagrljaju, mirisala je kao rascvetana livada u proleće, mirisala je kao med, kao nektar, kao sunčev zrak na cvetu ljubičice. Iz jezera pod njima povremeno bi iskakale gorske sirene, u daljini su se čili cijuci divljih rusalki, nedaleko od njih u krošnjama četinara huk sova. Nebom leteli su ognjeni zmajčići i svici. "Ti si moja Ilarhia", napokon reče on i zari glavu u njen vrat, udišući duboko rascvetani miris. Opijen, poljubi joj toplu kožu. "Sve je rešeno. Ranjeni, mali, stari, nesposobni su već krenuli, moraće na istok dolinom Durge, nema drugog puta... Poslali smo tek dva odreda ispred i još dva sa njima." Aniol ponovo zadrhta u njegovom zagrljaju. "Biće sve u redu, vilo moja. Sutra će Šuma uzvratiti udarac. Sutra će zacvileti i zakukati njihov čelik i njihov barut će im vredeti kao snegovi lanjski!" Nije odveć verovao svojim rečima, niti se uzdao da će ona poverovati, no pre proklet bio nego sada pred njom slabost pokazao. "Svi su, vilo, spremni, patuljci, Uzvišeni, kentauri, džinovi, gnomovi svi oštre mačeve i sekire, podmazuju kubure i nabijače. Maerilion kuva napitke i plete mađije..." Uhvatila ga je desnom šakom za bradu, prešla prstima po njoj tako da joj na njegovim usnama osta kažiprst - Ćuti. Okrenula mu je glavu tako da im se oči sretnu. Poljubi me.
Nije još uvek mogao da je poljubi, a da mu ne zavibrira celo telo. Grom, kojim je vladao darom Bogova, kao da bi projurio kroz njegovo čitavo telo svaki put kada bi im se usne dodirnule. Poljubac bi osećao u grudima, u stomaku, u kolenima, u prstima na nogama i rukama. Uvek i uvek. Dok je on sedeo sa nogama koje su visile sa stene, ona ga je opkoračila tako da joj je mala nepažnja bila dovoljna da sklizne i padne. Svukla mu je lanenu košulju koju je nosio zbog pregovora sa neprijateljima. Zarila nokte u njegova leđa izbrazdana ožiljcima. Ljubili su se. Proždirali dah jedno drugom. Grizla mu je donju usnu. Levom rukom joj je stezao zadnjicu, dok je desnom prolazio kroz medeno-plavu kosu, lagano, pa onda i jače je povlačeći nazad, otkrivajući joj vrat - beo pod svetlom dvaju meseca. Mirisao je kožu, puštao da oseti njegov dah na njoj, ljubio, grizao. Po ramenu, vratu, sve do iza uha i nazad. Igrao bi se njenom čvrstom, malenom dojkom. Spustio ju je na hladan kamen, tako da je bio iznad nje. Jako joj stežući šake. Ljubio ju je već svuda. Okrenuo ju je tako da je mogao ljubiti leđa, niz kičmu, od vrata, lagano, svaki delić tela. Niz leđa, preko zadnjice, butina, sve dok unutrašnje strane kolena, gde beše najmirisnija, najživlja. Unutrašnja strana butina, ispod grudi... Oko ožiljka na stomaku koji je zaradila u jednoj od bezbrojnih borbi sa agresorima. Ljubio je ogrebotine, posekline, sve tragove burnog, teškog života i dugih vekova iza nje. Bio je u njoj. Ceo. Kao hiljadu puta pre. Kao prvi put. Drhatala je i uvijala se pod njim. Grebala njegova leđa i zarivala oštre zube u vrat i desno rame. Ponavljala je: "Afti, Afti...". Silo, Silo. Cvetala je i zrila dok ju je posedovao. Mirisala je na ruže, na orhideje, na višnje i jagode. Stena pod njima je varničila, podrhtavala i pucala...
ONA
Probudila se pred samu zoru. Sasvim naga u njegovom zagrljaju. Ovo je možda bila i prva noć tokom koje je nije pustio ni za trenutak. Šuma je bila tiha. Onaj trenutak između noći i dana, smena dva sveta, onaj trenutak kada se komarci sklanjaju od Sunca, a muve tek kreću u potragu za hranom, tamo gde se mimoilaze sove i slavuji, prodavci mleka i kurve, vampiri i bankari. Ispod njih, tu gde su vodili ljubav, gde su posedovali i kušali jedno drugo kao da sutrašnjice neće biti - što samo po sebi i nije bilo daleko od istine - nikla je zelena trava... iz samog golog kamena, prošarana čak i ponekom belom radom. Protegla se, udahnula duboko prohladan vazduh. Rukom je mahnula ka jezeru koje beše daleko ispod nje. Nekoliko trenutaka kasnije ispred njene desne šake pojavi se mehur vode, lagano je pomerala šaku u krug sve dok mehur nije počeo da se dimi i ubrzo nakon toga da ključa, drugom šakom mahnu u pravcu šume i ubrzo iz nje izleti nekoliko grančica divlje nane, rusalkinog različka i skerbuta ili kentaurovog ponosa - lekovite biljke koja je navodno dobra za potenciju - sve to bilje je zarila u ključali mehur. Opet je iz šume snagom svojih misli dovukla veliki orah, plod je bio veličine dve njene pesnice. Raspolutila ga je i izvukla plod vani. U prazne polutke oraha nasula je napitak. Od obližnjih pčela pozajmila je tek malo nektara da zasladi napitak. "Silo, orasi, med i čajić za tvog petla su spremni", šapnu mu uz pakosni osmejak. Dok se Afti razbuđivao zvocajući nešto o tome kako je njegov petao sasvim dobro, ona je počela da se oblači. Noževi. Prvo noževi, pomisli.
No comments:
Post a Comment